Istorija Žižića na Kosovu

GRANA: Ilija-Dragoje-Nika-Marko-Radule
Pripremio: prof.dr Milorad Žižić, Beograd, 23.12.2017.g

Radule (Marko) Žižić, iz Miloševića, učestvovao je u Mojkovačkoj bici gde je ranjen i nakon toga preminuo. Ostala mu je supruga udovica Miluša devojačko Mijušković, i imali su tri sina - Petra, Velisava i Aleksu i ćerku Stanojku.

Miluša sa četvoro dece kao kolonisti privremeno se oko 1922. godine naseljavaju u selo Zorovac (opština Bojnik, Leskovac), a potom na Kosovo u Drenicu, u novonastalo selo Kraljicu. Početkom drugog svetskog rata bivaju proterani od strane okupatora i raseljeni u različite krajeve Srbije. Nakon rata vraćaju se uz sve poteškoće i zabrane vlasti opet u razoreno selo Kraljicu, gde zatiču razorene i opljačkane kuće i imovinu.

Opet početkom 1964. godine bivaju prisiljeni da se isele iz Kraljice i neki odlaze za Kosovsku Mitrovicu a neki za Kosovo Polje. Potom se neki iseljavaju van Kosova u okolinu Beograda u Kaluđericu i Sremčicu, a jedna porodica doseljava u Kosovo Polje, gde ostaje do progona nakon dolaska NATO snaga na Kosmetu 1999.godine, doživevši ni kriva ni dužna tragične momente od strane neprijatelja progonitelja.

Po ženskoj liniji: Petar je imao tri ćerke, dve pokojne Kosu i Bosu, i Rosu. Velisav je imao tri ćerke, dve pokojne Ljubicu i Milicu, i Slobodanku. Aleksa je imao tri ćerke sada pokojne - Maru, Radmilu i Ikoniju.

Po muškoj liniji: od Petra su dva sina: Radomir i Milivoje koji imaju tri sina: Petra, odnosno Njegoša i Miloša i liniju unučadi.

Od Velisava su četiri sina: troje sada pokojnih (Radoje, Blažo, Branislav) i dvojica živih: Mitar i Slobodan koji ima tri sina - Vlada, Darka i Nikolu. A pok. Blažo sina Velisava. Imaju i liniju unučadi.

Od Alekse su tri sina: pok. Radojica (ima tri ćerke: Milka sa dva sina Milanom i Velimirom; Milena sa sinom Milutinom i Bojana), Jovan i Milorad koji ima sina Miljana. Aleksina unučad i sin Milorad su jedni od učesnika obnove crkve u selu Miloševići.

Aleksin sin Milorad je doktor pravnih nauka, višedecenijski univerzitetski profesor i naučni radnik. Sin Miljan je master pravnik i master ekonomista.

Velisavov sin Slobodan je magistar srpskog jezika i književnosti, raniji politički radnik. Sva tri sina završili fakultete, oženjeni i imaju decu.

Pozdrav bratstvenicima i ostalim prijateljima.

Posveta Mojkovcu, pretcima i potomcima: Prof. Milorad Žižić nam je poslao svoju pesmu posvećenu bitci na Mojkovcu, pretcima, posebno njegovom đedu Radulu koji je od rana na Mojkovcu i preminuo.

OJ MOJKOVCU

Oj Mojkovcu brdoviti, uvijek ćeš nam mio biti.
Tvoja brda i planine, bjehu branik domovine.
Vremena su takva bila da se na te sjati sila.
Ta gomila juriš vrši srpske zemlje da razruši.

Da razruši Njegoševo, Lazarevo, Miloševo.
Da razruši zemlju tića serdar Janka Vukotića.
Serdar zove:" Braćo mila, opkoli nas jaka sila!
U boj braćo ajmo tamo, proboj njihov mi ne damo"!

Kad to čuli kršni momci, srpskog roda Crnogorci,
I sa njima njini oci prekaljeni srpski borci.
U šančeve pohrliše, grudobrane postaviše.
Oružja se dohvatiše pa po bandi raspališe.
"Udri braćo, moja moći, ova banda ne sme proći"!

Od ponoći pa do zore mojkovačka brda gore.
Krv se lije na sve strane velike su srpske rane.
Crvene se grudobrani jer se srpska vojska brani.
Branilo se Njegoševo, Lazarevo, Miloševo.

Oj, Mojkovcu brdoviti vječna slava nek te kiti.

Napisao Prof. dr. Milorad Žižić, 22.12.2017. u Beogradu.

Prof.dr Milorad (Alekse) Žižić, redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Prištini/ Kosovskoj Mitrovici, i Poslovnog i pravnog fakulteta "Union-Nikola Tesla" u Beogradu, rođen je 1956. godine u Srbici (Kosovo i Metohija). Ovu pesmu nastalu u jednom dahu dana 22. 12.2017. u Beogradu, posvećuje svim našim junacima učesnicima slavne Mojkovačke bitke iz 1916. godine, učesniku i stradalniku svom dedi po ocu Radulu (Markovom) Žižiću iz sela Miloševići, Opština Šavnik, kao i savremenim potomcima slavnih predaka koji ne zaboravljaju i vrhunski baštine tradicije i sećanja na našu prošlost.

Sećanja na život u Drenici

Selo Kraljica u srezu Drenici (Kosovo) na 7 kilometara od opštine Srbica (sada Skenderaj) imalo je oko 70-tak kolonističkih kuća uglavnom crnogorskih kolonista naseljenika i to u srcu Drenice, tada i sada albanske, a koja je za vreme i posle kosovske bitke 1389. godine bila srez Vuka Brankovića i imala preko hiljadu pravoslavnih toponima, i gde su mnogi Srbi sadašnji Albanci tada primili islam zadržavši skoro do kraja devetnaestog veka neke slične običaje sa Srbima.

Postoji i par monografija o Kraljici. Ti Dreničani bilo srpske ili albanske nacionalnosti slove za vrlo snažne, hrabre i manje više ratnički nastrojene gorštake, a konfiguracija dreničkog terena uvek je bila pogodna za "gerilsko" ratovanje jer je mešavina planinskog brdskog reljefa i prostire se na više stotina kvadratnih kilometara, skoro u središtu Kosova, do Kosovske Mitrovice, Vučitrna, Kosova Polja, skoro do aerodroma Slatina i metohijskog puta. U sred te sada skoro stopostotnim albanskim stanovništvom naseljene Drenice u desetak opština, vekovima se nalazi, i pored svih teškoća i ugrožavanja srpski manastir Devič sa ženskim monaštvom na sedam osam kilometara od opštine Srbica (po albanskom Skenderaj).

Tokom ranijih vekova Manastir i monahinje su imale stradanja i poteškoća, ali su isti čuvale i neke albanske porodice, kao što je bio slučaj i sa nekim drugim manastirima na Kosovu i Metohiji. Tokom 1999. Manastir je bio ugrožen i napadan, a sada ga čuvaju KFOR i lokalna kosovska policija. U Manastiru su mošti srpskog sveca sv Janjićija isceljitelja i čudotvorca koga su u ranijem periodu pored Srba posvećivali i neki Albanci u pokušaju lečenja svojih bolesti. Za vreme Drugog svetskog rata Manastir je bio izložen zulumu balista i bugarskih fašista i jedna njihova granata ispaljena na Manastir nije eksplodirala i ostala je cela i dan danas ispod ćivota sv. Janićija.

Kraljevina Jugoslavija je na području dreničkog sreza naselila nekoliko hiljada naseljenika prevashodno iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Like, a mnogo manje iz centralnih delova Srbije i Vojvodine. Naselila se u Kraljici, pored ostalih i porodica Žižić, tj. udovica pokojnog Radula (Markovog) Žižića, iz Miloševića (koji bi ranjen u Mojkovačkoj bici od 6-7. januara 1916. i nakon toga preminuo) Miluša devojačko Mijušković sa tri sina Petrom, Velisavom i Aleksiom i ćerkom Stanojkom. Vodili su težak i mukotrpan život kao skoro svi ostali u tom selu, krčivši pored ostalog napuštenu ničiju utrinu na neplodnoj zemlji.

U Drenici bilo je desetak srpskih, odn. srpsko-crnogorskih sela. 1941 su skoro svi stanovnici tih sela proterani, mnogi i pobijeni od strane albanskih balista. Nakon oslobođenja vodile su se žestoke bitke jugoslovenskih jedinica Knoja i albanskih vojnih balističkih formacija u Drenici. Tadašnja jugoslovenska vlast zabranjivala je povratak srpskim i crnogorskim kolonistima u Drenicu nudeći im da idu u Vojvodinu i slično. Povratnici su bili izloženi ozbiljnim pritiscima i pretnjama tadašnje jugoslovenske vlasti, ali su se mnogi, skoro svi vratili na svoja razrušena i opljačkana ognjišta, pa i porodica udove Miluše Žižić, živeći u velikom siromaštvu, kao i većina drugih. Albanci su bili protiv njihovog povratka. To je bilo prvo etničko čišćenje Srba.

Drugo etničko čišćenje (1962-65) kolonisti u Kraljici i Drenici doživeli su smišljenom politikom tadašnjeg kosovskog i jugoslovenskog rukovodstva u periodu od 1962-1965. godine, koji su politikom pretnje, ucena i sličnim zaplašili, prisilili ogromnu većinu kolonista da se iseli iz Drenice prodajući bud zašto imovinu. Većina se iselila sa Kosova i Metohije prevashodno u centralnu Srbiju, Vojvodinu, a manji deo u Crnu Goru. Treće etničko (1999-2000), i najpogubnije etničko čišćenje Srbi i mnogi nealbanci doživeli su tokom 1999. godine, tokom rata, NATO agresije i albanskog terora.

Kolonistička srpska sela u Drenici i Metohiji su u celosti ili skoro u potpunosti ispražnjena i srpsko i većina nealbanskog stanovništva iz istih proterana sa Kosmeta. Mnogo je ubijenih i nestalih (najverovatnije ubijenih) Srba i nealbanaca. Istina, tokom rata u okviru različitih ratnih dejstava bilo je mnog stradalih i Srba, Crnogoraca, Albanaca i drugih. Rat na Kosmetu naneo je, kao i svaki rat, svima zlo. Nikome nije doneo dobro bez obzira koje nacije i vere bio.

Smatram da rat u Jugoslaviji, time i na Kosmetu, nije smeo da se dogodi, i verujem da ga nisu želeli obični ljudi. Selo Kraljica kao većina drugih kolonističkih sela su ugašeni još sredinom sedamdesetih godina. Atar sela Kraljice (od preko hiljadu hektara) sada je bez i jedne kuće, samo ledine i njive. Takva su i druga srpska sela u Drenici, sem ponekog izuzetka. Eto takav je ukratko iznet faktografski opis sela Kraljice, srpskih sela u Drenici i samog dreničkog sreza u periodu od dolaska srpskih i crnogorskih doseljenika tokom početka tridesetih godina prošlog veka pa do najnovijeg "trećeg etničkog čišćenja" Srba, Crnogoraca i dela nealbanskog stanovništva (1941; 1962-65; 1998-2000), pre, tokom i nakon 1999. godine.

A sada, o običnom svakidašnjem životu, dešavanjima i anegdotama u selu Kraljici.

Seoski život i dogodovštine u selu Kraljici bile su iste kao u svim selima toga doba. Uglavnom siromaštvo, pomalo obrade uglavnom neplodne zemlje, nešto malo stoke, uglavnom manjkanje pšenice i drugih žitarica (džaba mesa kada nema brašna), dominirajuća neškolovanost (uvrh glave par razreda osnovne škole), da bi kasnije mnogi kraljičani završili visoke vojne i civilne škole, fakultete, stekli magisterijume i doktorate, te se takvi izuzetno pokazali i bili cenjeni u svojoj branši do današnjih dana. Nema crkve, niti religijskih obreda (manje više bilo zabranjeno), retko ko je imao volovska kola ili konje, traktor niko.

Jedna pomorandža je trajala po par meseci jer se kao poklon nosila od kuće do kuće da bi se u krug vrtila i po par puta vraćala kod istih. Jedna bela najlon košulja koju su od upotrebe mnogi momci već pocepali a koja je zadržala okovratnik menjala je svake nedelje vlasnika koji su je oblačili iako je bila sva iscepana, ali kragna je opstajala, pa se posebno pričvršćivala na momku da bi se isti kočoperio na seoskim igrankama u zemljanoj prostoriji nekog tzv. doma kulture u selu ili okruženju. Seoski momci bili su manje više đilkoši ili povučeni.

Đilkoši su tada izigravali mangupe i tzv. čvrste momke. Neki su potom odlazili u inostranstvo. Bilo je zavisti, ljubomore, svađa, tuča, intriga i sličnog. Poneki baterijski radio, struje nije nije bilo. Voda se nosila sa par bunara. Kraljica se delila na tzv. gornju i donju. Bilo je nekoliko kockara. Nije bilo kafane, prodavnice. Pilo se i kupovalo kod osoba koje su te artikle držali u kućama. Uglavnom se peške išlo u obližnju varošicu, opštinsko mesto Srbicu, udaljenu oko sedam kilometara, kod lekara, na pijac i radi zadovoljenja drugih potrepština. Kuće su uglavnom bile čakmare, retko koja sa ćerpićom, odn. pečenom ciglom. Svaka kuća imala je skromno dvorište i ekonomske sadržaje.

Okolina Kraljice bila je skoro u celosti naseljena albanskim stanovništvom. Tokom neratnog perioda uglavnom je manje više bio podnošljiv suživot (od 1949-1964. godine kada se cela Kraljica iselila po nalogu tadašnjih vlasti). Bilo je komunikacije među mešovitim stanovništvom, angažovanja Srba i Albanaca na određenim međusobnim radnim aktivnostima (gradnja nekretnina, obrada zemlje, skupljanje letine, bilo je i nekih međusobnih kumstava, kao i prijateljstava i poseta po raznom osnovu i sl). Ali sve je to manje više propalo nakon gašenja sela Kraljice (1962-65).

Kraljičani su uglavniom bili doseljenici iz Crne Gore. Imali su tzv. dom kulture, a u okviru istog dve zemljane prostorije, jednu za školu, a drugu za priredbe i igranke. Škola je imala četiri razreda zajedno, u razredu su bili, Srbi, Crnogorci, Albanci, Romi. Učitelj je bio Srbin, sekretar-domar Albanac. Nije bilo mnogo đaka. Među đacima su bili korektni odnosi. (I autor ovog teksta završio je u takvoj školi prva dva razreda osnovne škole, kod učitelja Mića Roganovića i sekretara-domara Albanca Ćazima, koji su bili korektni profesionalci).

Za kraljičane, mišljenja sam, ne može se reći da su imali blagorodnu sredinu u kojoj su se naselili. Tzv. igranka u zemljanoj prostoriji doma kulture od nekih 60-tak m2, par drvenih klupa, bez harmonike, uz usnu harmoniku ili list, te uglavnom nizom crnogorskih kola, kao i konzumiranje alkohola ispred kuće ili u kući jedne neformalne krčmarice koja je prodavala piće, kao i kockanje nekih koji su bili poznati kockari, te prela bili su uglavnom kulturno-zabavni sadržaj žitelja Kraljice.

Da se vratim na porodicu Žižić. Živeli su kao i drugi, tj. manje više siromašno u naznačenom periodu. A sada jedan istinit slučaj a liči na anegdotu o mom ocu Aleksi. Aleksa kao najmlađi tada živi sin pok. Radula i majke Miluše, rođen 1909. u selu Miloševići, a umro 1987.g.u Kosovu Polju, završio je dva razreda osnovne škole u školi u selu Miloševići pre iseljenja iz Crne Gore. Udova Miluša (moja baka, vrlo pametna i mudra žena, umrla 1958.g) živela je u zajedničkom domaćinstvu sa najmlađim sinom Aleksom i njegovom porodicom, pored njih na drugoj parceli živeo joj je najstariji sin Petar sa porodicom, da bi do njega na nekih dvesta metara živeo srednji sin Velisav sa porodicom.

Jedne večeri, po mrklom mraku (pošto u selu nije bilo struje) Aleksa osrednjeg rasta, jak u rukama, koji je jedno vreme radio u rudniku Baljevac na Ibru kao kovač, i pešačio desetine kilometara od kuće do posla i natrag, krenu na prelo i da obiđe brata Velisava čija kuća bi udaljena nekih 250 metara, i koji je imao jedno opasno vezano kuče. Mrkli mrak. Na ulazu u Velisavljevo dvorište nešto napadnu Aleksu. Aleksa se uhvati u koštac sa tim stvorom ne znajući šta je. Zadavi stvora. Uđe Aleksa u Velisavljevu kuću i reče mu da ga je njegov pas napao i da se on jedva odbranio od njega, te da ga je možda i udavio. Svi se zgranuše. Neposredno potom ukućani začuše lavež psa. Čude se i zbunjeni shvatiše da njihov pas laje. Brzo izađoše napolje da vide o čemu se radi. Kad gle čuda!. Velisavljev pas živ i zdrav, na lancu i laje li laje. Ukućani počeše da se šale sa Aleksom da je izmislio, da se zeza. Ali Aleksa uporan. Tvrdi da ga je nešto napalo, da se morao braniti golim rukama, i da je najverovatnije to čudovište zadavio. Velisav i ukućani mu ne veruju. Šale se. Aleksa uporan, poziva ih da ponesu fenjer i da izađu i pođu za njim. I oni pođu. Kad tamo, na nekih 50-tak metara leži zadavljen mrtav lisac. Lisac napao po noći Aleksu, Aleksa u čistoj kao suza samoodbrani zgrabio i zadavio lisca. Živa istina. Svi se zgranuli. A o tome se dugo pričalo.

Na dan 24.12.2017. u Beogradu, priredio: prof.dr Milorad (Aleksin) Žižić