O Uskocima - Miro Vuksanović
Uskoci su najmlađe crnogorsko pleme. Drobnjak im je na zapadu a
Gornja Morača na istoku. Naseljeni su oko rijeke Tušinje, između
planina Javorja, Lole i Kravice na jugu i Sinjavine na sjeveru.
Tu, u durmitorskom kraju, na drobnjačke livade i okrajine, uskočili
su nepokorenici iz krajeva pod Turcima. Najprije su se naselili na
imanjima prote Milutina Cerovića i ostalih Tušinjana, a već su imali
ime Uskoci. Tako su sebe nazivali u Gornjoj Morači, na izvorištu rijeke,
u Ljevištima, u svom prvom skloništu i gnijezdu. Tamo je, u Gornju Moraču,
krajem osmanaestog vijeka, od Nikšića, ispod Trebjese (zato su poznati i
kao Trebješani), poslije turske pohare njihovih sela, stigla velika grupa
porodica sa svojim serdarom, kapetanom i sveštenicima. To znači da su već
u Ljevištima imali plemensko ustrojstvo. I prije njih, i poslije, tamo su
od nevolje uskakali odmetnici, najčešće iz hercegovačkih krajeva i Potarja,
pa odatle, iz moračke kačanice, udarili na turska utvrđenja, presretali njihove
izmećare i haračlije, vrebali u zasjedama, plijenili i ubijali, prepadom i munjevito,
svetili se za svaku muku što su ih od istih Turaka trpjeli. Zato se i nijesu
mogli vratiti svojim kućama, a pod gornjomoračkim liticama, na golometini
i u tjeskobi, sirotno su živjeli. Gotovo pola trebjeških Uskoka zauzeli su
planinske podgore, od Javorja do Kravice, i tamo, sa ostalim doseljenicima,
zasnovali sela Strug i Malinsko.
To je bilo 1796. i 1797. godine, prije ravno dva vijeka. Druga grupa trebjeških
porodica, poslije upornog traženja dozvole za ulazak u Rusiju, odselila je 1804.
godine kraj Odese i tamo svoje naselje nazvali po starom zavičaju Nikšiću.
Istovremeno, početkom devetnaestog vijeka i u narednih pedesetak godina, u
sjeverni dio današnjih Uskoka, u Sirovcu i obronke Sinjavine, pristizale su,
sa familijama ratnici iz starohercegovačkog i sandžačkog kraja,
od Tare i Lima, iz Kuča i Vasojevića, Rovaca i Morače i drugih crnogorskih plemena.
Uskoci su planinci, veliki stočari i dobri domaćini. Imaju posne i smone njive,
ali i prostrane planinske livade i pašnjake. Uskoci zanosnije pričaju o minulim
ratovanjima i komitovanju, kada im je sablja bila duža no u drugih, o precima što
su često pominjani uz guslarske strune. Ni u takvim prilikama ni u priči, Uskoci
ne štede ni sebe ni drugoga. Isprsiti se, izrebriti, za njih znači pokazati viđenost
među ljudima. Ne biju se krijući i nasamo. To rade na skupovima. Tu vraćaju dugove i
završvaju razmirice. Opominju se poslovicom "U dobru se ne ponesi, u zlu se ne podaj",
ali su poslovice jedno, život drugo. Prijeki su i brzi na riječ.
Valjasti, tvrdoglavi i oštrovidi. Nepretvorni i zadrti u svemu što im nije po volji.
Ne umiju se ulagivati. Za njih je svako prenemaganje kastig mimo svijet. Dok
zbore, žile im po vratovima iskaču. Veliki su binjadžije.
Na poganu riječ vade pištolje. Rijetko zapjevaju bez pucnja. Hitri su za izlazak
"na biljegu". Veličaju zaslužne. Bez milosti gaze svaku tanjevinu. U tome su do
dna isključivi. S iskošenom glavom motre što im je nemilo. Zabačenu kapu drže na glavi.
Kao da će čelom nebo dohvatiti.
Tvrdi na suzu kao planina na kojoj su odrasli. Čazbeni su i gostoprimni. Ceremonijalni
u dočekivanju. S razlogom misle da su poeban soj. Nikome ne zavide. U plemenskom
načinu života vide plemenitost. Rodoslove uče kao stihove. Za sve školovane ljude
vele – "pravnik čoek". Dugo im je kapetan bio najugledniji čin, jer su ponosni
na svoju nekadašnju kapetaniju. U svojim selima nijesu crkve podizali, no u
Tušinji, zajedno sa Novicom Cerovićem. Prvu školu su imali 1870. godine, u Podmalinsku,
starom nemanjićkom manastiru, a malo kasnije su sazidali školsku zgradu na Boanu.
Izuzetno izdanje koje govori o Uskocima:
Trebješani, Nikola Novičin Vujačić, 2013. godine
