Krsto Žižić

Krsto Žižić (1940-2015)

Ilija - Zaviša - Rade - Milovan - Dreka - Vukosav - Krsto

Krsto Žižić je bio poznati planinar, predsednik planinarskog kluba Železničar Beograd. Preminuo je 2015. godine. Sahranjen je u Kruševicama, katunu kraj Miloševića. Krsto ili Žiža kako su ga svi znali se bavio sportskim planinarenjem širom sveta. Bio je poznat po jedinstvenim obilascima crnogorskih planina. Po Krstu su ustanovljene planinski pohodi kroz moračke planine nazvani "Žižinim stopama".

Navodimo sećanje prijatelja: U našem Klubu smo uspostavili akciju od posebnog značaja, pod nazivom "Žižinim stopama". Složio se, mada kako je on bio vrlo skroman čovek, radije bi bez njegovog imena, ali nije imao kud, jer je znao da je to nekako prirodno. I eto, tu akciju negujemo kao uspomenu na najboljeg čoveka u svetu planinarstva, ali i šire. Njegovu veličinu je teško opisati u kratkim crtama, a svodila se na skromnost, dostojanstvo, integritet, ljudskost u najplemenitijoj formi. Kao planinar, izdvajao se po posebnom senzibilitetu: on je VOLEO i radio tu aktivnost na način koji je danas nezamisliv, ili ne postoji – tvrdim. A to je nešto što se nametalo za poštovati. Nije bilo potrebno mnogo vremena da shvatim da mu niko nije sličan u tom svetu.

Bezbroj je uspomena koje smo prepričavali tokom povratka sa sahrane (iz Kruševica do Beograda), čas u smehu, čas u suzama; sve nas je okupio i vezao uspomenom na sebe. A skloni smo da verujemo da on nije bio svestan koliko nam je značio i SIGURNO bi mislio da preterujemo.

ODAVDE DO VEČNOSTI - Sećanje prijatelja plamninara

Duboko u Crnoj Gori, u gustoj listopadnoj šumi pod Kapom Moračkom, iznad sela Velje Duboko, diskretno pod jednim kamenom ispod staze proviruje nestašno reka Mrtvica – nevesta jednog od najlepših kanjona na svetu. Umesto vela, teče ona po snežno-belim oblucima u njegova nedra, među vertikalne, visoke litice, koje ljubomorno skrivaju magiju njene lepote, sve do ušća u Moraču…

Mogla bih zaokružiti deceniju kako mi brojni saradnici iz raznih oblasti bavljenja prirodom, od naučnika i terenskih istraživača, do rekreativaca i putopisaca – avanturista, nedvosmisleno i jednoglasno potpisuju jednu istu maršrutu kao najlepše što se može doživeti u smislu aktivnog uživanja u prirodi. Kroz takve razgovore i njihova gostovanja u mojim emisijama sam i čula za jednog od doajena domaćeg planinarstva – Krsta Žižića, koji na ovu maratonsku šetnju vodi pasionirane ljubitelje prirode tradicionalno već decenijama. Ta akcija je deo njegovog planinarskog profila i ne može se reći da to niko ne radi kao on, jer je jedino on i vodi. A ako se imaju u vidu svi zahtevi koje ovakav teren postavlja pred učesnike, kao i opasnosti na koje se obavezno računa, onda je u potpunosti logično što je na čelu svega čovek čija se reputacija zasniva na neprikosnovenoj odgovornosti i impozantnom iskustvu. Poznavanje terena je suvišno isticati, obzirom da je sa njih i ponikao.

Ima neke prijatne topline kada Vas starica, vodeći brdskog konjića natovarenog drvima u bespuću, gledajući Vas sa punom opremom, upita – Jeste li vi Žižini?

Vremenom, u meni je sazrevala ambicija da i sama jednom pređem taj put i vidim do sad neviđeno, tj. sve ono o čemu je govorila plejada mojih saradnika. Sada, kada imam to iskustvo, dugujem Vam iskreno upozorenje: svaka reč je mala spram doživljenog, i sve što sam videla nepojmljivo prevazilazi i najlepše kadrove iz video-materijala koje sam svojevremeno prikazivala gledaocima prilikom gostovanja ljudi koji su pričali o tom kraju.

Pa ipak, moglo bi se reći da je kanjon reke Mrtvice tek deo cele priče; nešto kao desert, "šlag na torti", ili jednostavno nagrada za izdržljivost i doslednost. Ali, tamo se stiže, pardon – to se savlađuje tek trećeg dana. Dotle se moraju prevaliti desetine kilometara zelenih polja pod belom čipkom ispletenoj od bezbroj narcisa; vrelih i oštrih stena opasanih plavim venčićima gencijane; proći katuni pokriveni šindrom – letnji domovi stočara svijeni u mirisu planinskih ljiljana. Teško je zaista. Ta borba između mišića i čula, utoliko što Vas prizori stalno zaustavljaju, pijući Vam iz očiju, što Vam usporava neophodan tempo. Ali s' druge strane Vam ta žeđ daje snagu i motiviše da željno idete dalje. No, bez brige, našeg vođu to nije moglo da iznenadi. Brižno i znalački, u pravim trenucima pravio je predahe za telo i dušu, kako bi sačekao zaostale i potom krenuo dalje.

Buđenje dana

Kada pluća mesto kiseonika dišu želju, noćni put prija, tako da smo tri tunela koja simbolišu granicu između Srbije i Crne Gore prespavali. Putovali smo dalje ka Podgorici i Nikšiću, zatekavši zoru nad pašnjacima i katunima. To sam čekala, da uhvatim trenutak kada noć izdiše, kada pred suncem nestaje njena indigo-plava boja. Zemlja je puštala iz sebe maglu koja je prekrivala usnule zaseoke poput vela, mirnog i horizontalnog. I dok su moji saputnici još spavali, ja sam doručkovala resku svežinu gustog jutarnjeg vazduha, koji je mirisao na rosu i mleko.

Naš autobus kretao se starim putem od Kolašina ka Podgorici, koji krivuda kroz krajolik koji kao da je naslikan na nekakvom džinovskom kulisu: malene kuće od kamena sa malim, urednim povrtnjacima. Za nas, odbegle iz gusto naseljene urbane sredine u kojoj vrvi od ljudi nepoznatih jedni drugima, ovo je bilo kao neko novo tlo gde počinje priča o ljudima koji su jedni na druge upućeni i međusobno posvećeni, bez ikakve gužve u blizini. Duboko u sebi, ubeđena sam da taj, za nas nestvarni jutarnji spokoj počiva upravo na tome.

Prolazili smo kraj usnulih zaseoka duž toka Lijeve rijeke. Njenu klisuru premošćava najviši železnički most (230 m od površine reke do šina).

Prođosmo tako i Vasovu crkvu, posvećenu osnivaču plemena Vasojevića, krivudavim, uskim putem, koji nas je vodio dalje u predele gde se vreme ne meri minutima i satima, pa čak ni godinama, već svim onim što je u to vreme stalo.

Između divova

Ono što neverovatno pleni srce svakog ljubitelja planina, jeste ulazak u nedra moćnim crnogorskim masivima. To ushićenje je jednako bez obzira koji od njih da Vam je cilj. Jer oni nisu samo na izgled silni, već i lepi, i svaki pohod u tom pravcu, ne samo da ne iscrpljuje, već na neki čudnovat način čini da se osećate snažno, baš kao oni sami.

Autobus nas je ostavio u mestu koje zovu Luka Bojovića. Na krajnjoj liniji horizonta, silueta Malog Žurima označavala je pravac našeg daljeg kretanja. A mi smo odatle, pa sve do polaska kući išli pešice. Naravno, sve svoje nosili smo sobom, što podrazumeva i obaveznu vrećicu za odlaganje smeća, koje smo bacili pred sam povratak, jer prirodu ne smemo prljati.

I dok smo laganim korakom, u koloni sledili našeg vodiča, počela sam da osećam onu dobro mi znanu opčinjenost. Činilo mi se kao da svojim koracima pokrećem svet gledajući ogromne plavičasto sive gromade na kojima se još belasao sneg, pod vrelim junskim suncem. U ovim krajevima nema električne energije, i svih čari koje ista sobom nosi. Tu leti žive stočari sa svojim porodicama u katunima, napasajući svoja stada mirisnim livadama; tu se pravi najlepši sir na svetu. Pozdravljajući se sa meštanima, išli smo dalje kroz beskrajna prostranstva zelenog, sivog i plavog, praćeni radoznalim dečjim pogledima i lavežom pastirskih pasa.

Kraljevski odmor imali smo kraj jednog izvora, za stolom od klesanog kamena, i stolicama od istog materijala. Napravljeni su, kažu za Kralja Nikolu. Oko nas nekoliko starih drvenih katuna, sa krovom od šindre, koja su prosto utonula u nesaglediva polja narcisa. A kraj staze kojom smo se kretali ka Kapetanovom jezeru, purpurni ćilimi ljubičica, nazvanih takođe po Kralju Nikoli.

Pegaz of Montenegro

Jezero se pred nama ukazalo iznenada uz zvuke klepetuša, ljeskajući pod suncem koje je bilo u zenitu. Sa one strane kojom smo dolazili, ono je bilo pliće, a obalu su činili pašnjaci. Sa suprotne strane ogroman sipar, i tu je voda najdublja – 37 metara. Treba reći da je Kapetanovo jezero inače kultno mesto planinara. Teren je pogodan za postavljanje bivaka, i polazna je tačka za mnoge pravce. Posle pripreme konačišta, mi smo krenuli na vrh Stožac (2141 m) sa koga se vidi Manito jezero, poznato po tome šta ga naseljava endemska vrsta tritona –Triturus Alpestris Montenegrinus, ali i brojnim legendama. Jedna od njih govori o poreklu još jednog imena ovog jezera. Ona kaže da je jednom davno kraj tih voda pasla jedna kobila, kada je iz jezera izašao krilati konj i opasao je. K obila je na svet donela malog ždrepca, očeve lepote, ali nije mogao da leti. Jednoga dana, gledajući jezero, on je video svog krilatog oca kako leti, i pokušao i sam to da učini, ali je pao sa litice i udavio se, te od tad' jezero nazvaše – Brnjičko.

Pri povratku ispratili smo Sunce na zapadnoj strani, i jezero zatekli u bojama sutona. Sumrak je ušuškao dolinu noćnim zvucima planine, ali to beše samo zatišje pred buru, jer je noć sobom nosila jak vetar, koji je besneo do samog jutra, noseći u vis i neke od postavljenih šatora. Pa ipak, reska svežina jutra, i sunce u plavoj pozadini, bez i jednog oblačka, obećavalo je odličan dan. A šta smo drugo i mogli poželeti, kada smo se uputili na najviši vrh Kape Moračke – Lastvu, a potom nizbrdo ka selu Velje Duboko, gde je planirano da konačimo. Sa ovog vrha, visokog 2227 m, vidi se izvorište Morače, ali i čitav amfiteatar planinskih masiva, koji su se prikazali u punom sjaju po divnom vremenu. I sam vodič nam je rekao da ovako dobre vidljivosti nije bilo godinama. A mogli su se videti Lovćen, Orijen i Rumija, dok je inače karakterističan profil Durmitorskog masiva izgledao kao oslikan. Moju pažnju je međutim privuklo nešto mnogo bliže. U udolini pod Vojnikovcem, nekoliko katuna koji se jedva naziru, jer su mali. Odali su ih zvici klepetuša. Izgledalo mi je da dole ne postoji izvor. Naravno, pitala sam Žižu za to, jer poznaje teren, i dobila potvrdan odgovor. Ime tog katuna je Kapa, i u blizini nema izvora. A znate li kako ljudi koji tu provode celu sezonu dolaze do vode za sebe i stoku? Svaki dan donose sneg sa okolnih lednika i tope ga. Probajte za trenutak da zamislite takav život, i bar da naslutite težnje tih ljudi, kao i način na koji razmišljaju. Imajte u vidu i to da je stočarstvo ovde veoma razvijeno, obzirom na surovost terena i nepostojanje ma kakvih saobraćajnica. Više stada sam videla na potezu Luka Bojovića – Velje Duboko, nego na Zlatiboru!

Silazeći sa Lastve skrenuta nam je pažnja kada ćemo proći kraj sledećeg izvora, te smo veoma racionalno trošili vodu, ali je zato pauza kraj poslednjeg katuna bila pravi praznik! Ne samo zbog izvora, već i zbog toga što smo konačno mogli koračati u hladu krošnji. Dotle smo hodali preko vrelog kamena pod užarenom zvezdom, te je bilo i onih koji su pod stenama tražili hlad. Tu, u toj šumi prvi put smo sreli Mrtvicu, još malenu, kako žuri kroz šumu ka kanjonu i Morači sa svoja tri vrela sa kojih izvire.

Taj dan je bio zaista naporan, obzirom da smo prešli preko 20 kilometara, imali jedan uspon, i čini mi se, nikada duži spust do sela gde smo prenoćili. Taj lagani marš je potrajao do same večeri. Da li zato, utonuli smo u toplinu tog malog sela gde ljudi ne kupuju brašno, već nose žitarice u vodenicu i melju, praveći potom one predivne pogače na zaboravljen način… Posle takve jedne večere, varenike, domaćeg kiselog mleka, lisnatog sira i pršute, otišli smo na počinak pokriveni najlepšim snovima. Sutra nas čeka finale: 6 kilometara kanjona Mrtvice.

Gorska nevesta

Duboko u masivu Stožca, nad Dubravom, ističe reka Mrtvica iz svoja tri vrela. Ime je dobila, jer tokom leta presuši, ali i zato što je hladna. Inače je to jedan od najživopisnijih rečnih tokova, zanosne lepote. Na ulazu u kanjon, u selu Velje Duboko, ona teče sa neznatnom dubinom preko snežno belih krečnjačkih oblutaka, te se gotovo i ne vidi. Njena prozirnost zbunjuje svako oko. Lepeza smaragdnih, tirkiznih do malahitno zelenih tonova je prava poezija. Ni jednu planinsku reku koju sam do tada videla ne mogu sa tim uporediti. Mrtvica naprosto ima svoje boje i njima Vas mami budeći želju da se stopite sa njom, postanete njen deo, ili da pustim mašti na volju – da jednostavno ostanete tu zauvek.

Koračali smo malenom zemljanom stazom koja se kad kad nije ni videla, ili bivala isprekidana svežim odronima, stenama i krošnjama. Preko njih smo se s' velikim trudom provlačili. Kupali smo se, dok su pored nas u vodi plivale zmije, a u izuvene gojzerice stavljali čarape, kako se u njih ne bi uvukao po koji škorpion. Ima mesta gde staza vodi preko tako visokih litica da Mrtvicu ne možete videti, već samo čuti. Karakterističan deo puta usečen je u duboko u potpuno vertikalnu stenu (Danilov put – izgradila ga je vojska i nazvala po generalu Jaukoviću).

Na jednom delu, u poslednjoj trećini puta kroz kanjon, nalazi se deo kojeg su planinari nazvali Magična šuma. Ona u potpunosti opravdava ovakav naziv, jer je sve u njoj obraslo mekim tepisima mahovine, koja čak visi sa krošnji. Zelena stabla po kojima raste paprat, kao u dubini Amazonije. Ali, za razliku od Amazona, ovde teče kristalna voda Mrtvice, do koje se u Magičnoj šumi dolazi kroz Kapiju želja gotovo pravilnog luka u gotskom stilu, a šljunkovitu obalu mije tirkizno-zelenkasta voda, koja na ovom mestu, kao da stoji.

Negde teče jedva vidljivo, klizeći preko stena, da bi već iza sledeće okuke punila kaskadne bazene. Ponekad penuša priklještena između stenovitih gromada, a ponegde se razliva preko šljunka poput jezera nezamislivih tirkiznih nijansi. Tako Mrtvica menja raspoloženje, zbijajući šale sa svima koji prolaze tuda da bi je videli, zbunjeni njenom raskoši. A ona, sigurna od svega u naručju silnog Maganika, visine 2139 metara, hrli ka Danilovom mostu, gde se sastaje sa Moračom. Visina masiva pod čijim okriljem teče, ujedno ukazuje i na to da se radi o jednom od najdubljih kanjona u Evropi, ako je to uopšte i važno. Možda i jeste, ali svakako nije primarna vrednost. A šta onda jeste? Pokušajte da do tog odgovora dođete sami. Nećete se pokajati.

Ja znam da svoj put ovde nisam završila. Na protiv, samo sam ga započela i sigurno ću uvek kada se odavde vratim poželeti da napišem novu priču , jer će mi napisane biti sve manje spram onog što me ovde od doživljaja čeka.

G.A. juni, 2003.

Klub uživalaca prirode Beograd, akcija: Žižinim stopama