Podelite i vi vaše slike, podatke i porodično sećanje! Javite se!
JOVANU ŽIŽIĆU
I BRATSTVU ŽIŽIĆA
Pod Krnovom, đe se vazda
Jeka ljutog boja čula
Ko gnijezdo, surog orla
Žižića se diže kula
U tom domu, odvajkada
Dok pamćenje ljudsko seže
Rađahu se vitezovi
Sa bojišta što ne bježe
Đe handžari glave sjeku
I đe đulad kosti mrve
Žižići su u boj svaki
Vazda bili među prve
Ovom bratstvu, što je davno
Doselilo iz Rovaca
Čast je uvjek bila preča
Od bogatstva i novaca
Sveti Njegoš sa Lovćena
Opjevo je Žižić Vula
Od čijeg je ostrog noža
Zakukalo mnogo bula
Na vrh Struga, boj se bije
U plamenu čardak gori
A Žižić se Vule hrabro
S Dedaginom vojskom bori
Turska sila u bijesu
Puške pali i halaka
A Uskoci, ko vuci se
Muški brane sa čardaka
Jatagani ljuti zveče
Krv junačka zemlju rosi
A njih dvanest, dan čitavi
S ordijom se turskom nosi
To su bili vitezovi
Kakvih nije bilo lako
Zbog kojih je i u Travnik
Od bijesa, vezir plako
Što nemahu na grudima
Ni odličja ni medalja
Al vazda su bili spremni
Stat na branik pravoslavlja
A junaka malo bješe
Kano što je, Žižić Jusa
Dok i njemu jedne zime
Ne odleće glava rusa
Bog na njega zaboravi
Izdade ga sudba kleta
U Mekijem Dolovima
Zarobi ga turska četa
Sa Krnova, kroz omare
Ledeni je sjever svira
Kada Jusu, okovanog
Odvedoše kod Vezira
U Travniku, taj je soko
Kog je mnogi Turcin kleo
Sa kostima svojim vjenac
Trnovome kocu spleo
A predanja porodična
Jos Žižića pamte Laka
Jer malo je ko on bilo
Vitezova i junaka
Nije bilo toga boja
Đe ulećet nije smijo
Krst Svetog je Georgija
Na njegova prsa sijo
Sa njim ga je odlikovo
Imperator ruskog dvora
Da mu blista na džamadan
Iznad sablje i levora
A sad cu vam braćo moja
Još ispričat, jednu priču
O toj kući, đe odvajkad
Sokolovi srpski niču
Pričaću vam o vitezu
Pričaću vam o junaku
Kog jos uvjek pjesme slave
Pod Durmitor u Drobnjaku
Đe gromovi i oluje
Svojom snagom stjene mrve
Jer bio je u svoj zeman
Crnogorac, vrste prve
Duh njegov je patriotski
Kroz bojeve ljute kovan
Malo bješe takvih ljudi
Ko brigadir Žižić Jovan
Gorske vile s Bjelasice
Đe vjetrovi krše jele
Ovome su zor junaku
Lovor oko glave splele
Na Mojkovcu đe smrt siju
Švapske puške i topovi
Vječitu je slavu steko
S Kruševica, vitez ovi
Toga dana, u krv ljudsku
Dok plivaše Bojna Njiva
Serdar Janko sta Jovana
Da klikuje i doziva
O Jovane, zor delijo
U kom srce kuca lavlje
Ne zovem te jutros da te
Za junačko pitam zdravlje
No te zovem, brate mili
Što me teska snasla muka
Što ne mogu Bojnu Njivu
Da iz švapskih otmem ruka
Ja od jutros, bez prestanka
Gledam strašni boj i klanje
Tri puta nas, švapska sila
Na bajonet vrnu sa nje
A sem tebe, vjeruj vojske
U rezervi nemam više
Bojnu Njivu, ne uzmes li
Crno nam se brate piše
Pa u pomoc, što moš prije
Pošalji mi dvije čete
Sa Švabama prokletijem
Da ukrste bajonete
A glas Jankov, vjetrom nošen
Kada zimska studen stiša
Jovan Žižić, vako viknu
Ružić Jefta sa Previša
Uzmi Jefto svoj bataljon
I poleti k Bojnoj Njivi
Đe od jutros mitraljezi
Prosipaju oganj živi
Đe granate od topova
Vatrom tope sante leda
I drži se kano junak
Sva te Crna Gora gleda
Jurni u boj ka ti basta
Kroz opkope i kroz žice
Zbaci Švabe s Bojne Njive
Krstaš orle sa Ivice
Od pobjede il poraza
Ti u ruci držiš ključe
Ja znam da u grudi tvoje
Srce gorskog lava tuče
Tog dana je Ružić Jefto
Jurišajuć kroz namete
Oto Švabi Bojnu Njivu
S dvije svoje hrabre čete
Niz strmine njene, kažu
Da se potok krvi staka
Od tad Bojna Njiva posta
Vječni ponos svih Drobnjaka
A Uskoci, vuci gorski
U taj ljuti boj i klanje
Najhrabrijeg bataljona
Poniješe časno zvanje
Tu bez rane, u stroj kažu
Nije bilo jednog borca
Tu ginuše vitezovi
S Bara, Struga i Sirovca
Iz Tusinje i Timara
S Krusevica, s Mokrog, s Graca
Tu je u boj ljuti palo
Za dan jedan, sto boraca
A međ njima na nosila
Kano oro sa litica
Slomljenih je krila ležo
Vitez Žižić Radojica
I Milinko i Radovan
U tome su pali boju
O kome se do dan danas
Uz jek struna pjesme poju
A Jovanu Žižiću, je
U čitavom našem srezu
Narod počast odavao
Ko junaku i vitezu
Dvanest sjajnih ordenova
Ko planinu, jele vite
Na megdanu zarađenih
Tom vitezu, grudi kite
A kad malu Crnu Goru
Porobiše Talijani
Na noge se Drobnjak diže
Da slobodu svoju brani
Na Krnovu prokletome
U krvavoj jednoj bici
Vojsku njinu plotunima
Dočekaše ustanici
Strahoviti boj zajeca
Kroz dolove i kroz klance
Jer nehtjede gordi Drobnjak
Da poljubi robstva lance
Tu đe jeku mitraljeza
Nosi k nebu hladni vjetar
Kano vitez srpskog roda
Karadžić je pao Petar
Vas bataljon s divljenjem je
Gledo toga gorskog diva
Što ostade na Krnovu
Da vječite snove sniva
Žižić Jovan, što je bio
Na Mojkovcu, krv đe tece
"Aferim ti zor viteže"
Pred mrtvijem Petrom reče
Ali sila navalila
U plamenu sela gore
Pa k dušmanu Jovan ode
Da primirje ugovore
Da Latini, rječ ne drze
Nije znao vitez stari
Te sa sinom Milanom ga
Dušman sveza i prevari
Ko vuk gorski, ponosno je
Pred streljačkim strojem staja
Junak ovaj što je bio
Ponos svoga rodnog kraja
Grmnu plotun iz pušaka
Zaječaše cjela Pljevlja
Šest Žižića, u mah jedan
Tu dočeka crna zemlja
Petorici sokolova
Krv iz teških rana curi
A međ njima stari Jovan
Kano oro leži suri
Al njegovom smrću nije
U Drobnjaku, otpor presto
Jer sin Veljko, po junaštvu
Na očevo sjede mjesto
Letio je kroz bojeve
I dušmane tuko klete
Dok s ramena blistahu mu
Generalske epolete
A kad staše komunisti
Da zatvore s braćom pune
Nije htio radi vlasti
Da na svoje ime pljune
Nije htio ljude sudit
Bez krivice i dokaza
I sve mu je sitno bilo
Naspram časti i obraza
U bojeve junak bio
U mir do svog čojstva drža
Al ljudska je zloba vazda
Od poštenja bila brža
Petnest ljeta ležao je
U tamnici u sindžiru
Junak rata što je htio
Samo čovjek bit u miru
Čitav zivot na rukama
Nosio je trag konopca
Al ukaljo niđe nije
Ime svoga slavnog oca
Slavko Perošević
